Kultura

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor / S.Č.

Najranija sjećanja Nataše Srdić-Jahn vezana su za muziku, ali ne za koncertnu salu i velike scene, već za zvuk instrumenata koji su bili dio njenog odrastanja. 

Otac klarinetista, majka pijanistkinja, sestra violinistkinja, a ona je, kako kaže, od početka znala da želi klavir.

U njenoj porodici muzika je bila dio svakodnevne “orkestracije”. Otac bi vježbao klarinet u jednoj sobi, majka klavir u drugoj, sestra violinu.

Danas se ta slika ponavlja u novoj generaciji. Njen suprug je vođa grupe violončela Beogradske filharmonije, a njihov sin svira klarinet.

Odrastanje u porodici muzičara/ki nije donosilo samo privilegiju da se od najranijih dana bude okružen znanjem i umjetnošću, već su sa porodičnom tradicijom dolazila i velika očekivanja.

Prezime Srdić već je imalo svoje mjesto u muzičkom svijetu, a Nataša i njena sestra vrlo rano su postale svjesne da se podrazumijeva da to prezime i opravdaju.

„To je, s jedne strane, svakako bila pogodnost, jer smo kod kuće mogli da pitamo sve što nas interesuje i da dobijemo usmjerenje, ali je bilo i svojevrstan teret“, priča pijanistkinja i klavirska saradnica, gošća „Nedjeljnog razgovora“ Radio Kotora, u intervjuu koji smo zabilježili tokom njenog boravka u Kotoru, na “Klarinet festu”.

Danas, sa iskustvom roditelja i pedagoga, na taj odnos prema tradiciji gleda drugačije. Svjesna je koliko su disciplina i stalno preispitivanje važni za umjetničko uzdizanje, a s druge strane, koliko sumnja u sopstvene sposobnosti može da sputava.

„Mi smo generacije koje su mnogo sumnjale u sebe i to nas je možda nekad zaustavljalo. Primjećujem da i sada u nekim momentima to činimo. Međutim, ja se trudim da svojoj djeci dajem krila, da lete gdje i kako žele, ali posebno, da vjeruju u sebe i na tom putu istrajavaju“, kaže Srdić-Jahn.

Iako su roditelji pokušavali da je zainteresuju i za druge instrumente, klavir je oduvijek bio njen izbor. Majka je željela da svira violončelo, pokušali su i sa flautom, ali je Nataša ostala pri svom.

Put je kasnije odvodi iz Novog Sada u Vajmar. Najprije je otišla na semestralnu razmjenu, a zatim odlučila da nastavi školovanje na Hochschule für Musik Franz Liszt. Tamo je, kaže, željela da upozna nešto novo. Ne zato što je ono odakle je došla bilo loše, nego zato što je znanje željela da proširi novim iskustvima.

„Uvijek preporučujem svojim studentima/kinjama da, ako imaju priliku, odu i nešto drugačije čuju i dožive“, napominje naša sagovornica.

U Vajmaru je završila umjetničke studije klavira, a potom i postdiplomske studije kamerne muzike i klavirske pedagogije. Posebno pamti sistem u kojem su gostujući profesori/ke, kursevi i koncerti bili dostupni studentima/kinjama i u kojem se znanje, kako kaže, „otvoreno dijelilo“.

Za nju je to bilo dragocjeno iskustvo i u umjetničkom i u ličnom smislu. Kada je ostala bez finansijske podrške tokom postdiplomskih studija, naučila je da traži posao, da se zauzme za sebe i otvoreno kaže što joj je potrebno.

U Njemačkoj je zasnovala i porodicu, ali je nakon rođenja prvog djeteta odlučila da se ipak vrati u Novi Sad. Nije željela da posao i način života od nje naprave, kako navodi, “vikend mamu”.

Povratak je zato bio i pokušaj da iskustvo koje je stekla u Vajmaru donese u sredinu iz koje je privremeno otišla.

Jedan od najvažnijih izbora u njenom profesionalnom razvoju bilo je, naglašava, opredjeljenje za kamernu muziku. Ako je solo pijanista sâm odgovoran za čitav muzički prostor, u kamernoj muzici, akže, on mora da sluša, reaguje i napravi prostor za drugog. Tako je i ona naučila koliko je važno odustati od potrebe da uvijek bude „u pravu“, što nije uvijek jednostavno.

„U kamernim sastavima je bitno spustiti ego, jer se time daleko više dobija. Onda je saradnja jednostavnija i ljepša, a rad produktivniji. Ne razumije se to baš odmah. U pitanju je proces, sazrijevanje i širenje vidika“, konstatuje naša gošća.

Dobrog muzičkog partnera, naglašava, ne određuje samo tehnička preciznost.

„Niko od nas nije perfektan, svi pravimo greške. Ali kada osjetimo da smo odsvirali nekoliko tonova slično ili sa ljubavlju, pa se to desi još i na sceni, to je nešto najljepše“, objašnjava Srdić-Jahn.

U toj ideji zajedničkog muziciranja pronalazi i najveću ljepotu svog posla klavirske saradnice. Godinama radi sa različitim muzičarima/kama i mladim izvođačima/cama, a svako novo iskustvo donosi joj posebno uzbuđenje.

„Individualnost se osjeti na probama. Student/kinja prvo treba da razmišlja o muzici, pa tek onda da doda još ono nešto, svoj pečat, po čemu će ga/je prepoznati širi auditorijum“, pojašnjava ona.

U Vajmaru je tokom studija pedagogije dobila ozbiljnu pripremu za rad sa učenicima/ama, ali su joj jednako važni u pamćenju ostali i profesori/ke koji/e su znali/e da pitaju kako se mladi osjećaju.

Vjeruje da se autoritet ne dobija strogoćom, već radom, znanjem i odnosom prema mladom izvođaču/ici.

Pored klasičnog repertoara, njeno iskustvo obuhvata i savremenu muziku. Tokom studija bila je dio ansambala koji su izvodili nova djela i istraživali drugačije mogućnosti instrumenata. Radila je i na koncertnim ciklusima francuske muzike, kroz programe posvećene Debisiju i Pulanku, kao i različitim istorijskim i kulturnim kontekstima.

Na “Klarinet festu” u Kotoru bila je četvrti put.

Ovaj muzički događaj opisuje kao “intenzivnu i radnu sredinu”, ali i mjesto u kojem postoji “posebna solidarnost među muzičarima/kama”.

Kaže da gradove pamti kroz ljude, pa joj ni ljepota mjesta sama po sebi nije razlog da im se vraća. 

„Skoro sam bila u Andaluziji i Kordoba je lijepa, ali u Kotor dolazim, jer su ljudi oni koji me pozivaju da dođem, a to ne mogu da odbijem, jer sam sa mnogim od njih jako bliska i povezana”, ističe Srdić-Jahn.

Od oktobra je očekuju nove generacije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, novi/e studenti/kinje i novi susreti sa muzikom koju poznaje, ali je svaki put čuje drugačije. Jer, podvlači, muzičko nasljeđe nije nešto što preuzimamo i čuvamo nepromijenjeno. Ono se iznova gradi, kroz rad, slušanje, sumnju, slobodu i, prije svega, kroz pronalaženje vlastitog glasa.